Povijest Općine Promina

OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆINE (1883.-1963.)

Životni hod općine Promine trajao je upravo toliko koliko i dulji životni ljudski vijek, osamdeset godina.

Prvi načelnik MARKO ŠKOVRLJ (1) samo je nekoliko mjeseci vodio povjerenu novoosnovanu rodnu općinu, ali uspješno i zaslužno, kako se očito vidi iz navedenih novinskih izvještaja.

Njega je nasljedio ŠIME ĆORIĆ (2), posjednik iz Oklaja (Kula), mladac, imao je tek navršenih 28 godina. Na prvi mah dosta neobično da dolazi na vodstvo nove općine čovjek još neiskusan, ali to ne znači da je bio neprokušan. Sama činjenica da je bio načelnik 25 godina govori rječito. 

To je dokaz da je bio istinski rodoljub, da je radio dobro i mnogo, jer inače prominjski svijet ne bi za nj glasovao. 

Što je sve učinjeno za četvrt stoljeća njegova upravljanja, nama je danas teško rekonstruirati. Nekih većih zahvata ipak se možemo podsjetili.

Općina se prve 4 godine smjestila u njegovu kuću, posljednju na desnoj strani ulice koja vodi k crkvi sv. Mihovila, u kojoj je tada bila oružnička postaja. 

Kuća, osrednje veličine, na kat, bila je za prvu potrebu dostatna i oprćinarima i oružnicima. U ono vrijeme nije bilo ni većih uredskih prostora. Glavninu je činila tajnikova pisarna.

Iste godine, kad se osnovala općina - 1883. - započela je gradnja nove općinske zgrade. Prvotno je bila locirana iza Maletića kuća, na uglu kud se s glavne ceste (Oklaj-Čitluk) skreće prema Varatima. 

Vjerojatno je zaslugom Ćorića premještena na sadašnje mjesto, koje pošteno govoreći i bolje odgovara. Kamenje je vjerojatno iz Nečvena, nije ljutac ali je vrlo čvrst, izdržao je neoštećen već jedno stoljeće. 

Pod rukovodstvom majstora Talijana, čije nam ime nije sačuvano, općinu su sigurno gradili zidari iz Promine. Ako je crkvu i zvonik sv. Mihovila, crkvu Gospe Čatrnjske jedno stoljeće prije gradila vješta prominjska ruka, a to nam svjedoče natpisi, zašto ne bi i općinu. 

U sjećanju na graditelje općine samo je ostalo ime klesara Džepine Grbića.

I ekonomska strana navodi nas na isti zaključak. Cjelokupni narod Promine radio je zdušno i složno. Jedna mala slika to obilno osvjetljuje. 

Za vrijeme zidanja općinske zgrade ponestalo je klaka (kreča), predvodnik radova zaprijetio odlaskom, a radišni Prominjci za jednu noć nasjekoše drva za dvije klačine i pripremiše na pretek potrebnog materijala. Jedino na taj način spremnosti i radišnosti mogli su uspjeti da u 4 godine dovrše veliku kamenu zgradu na dva kata, s izdignutim potkrovljem. 

Mogla se je bez postiđenja (u ono vrijeme) smjestiti u stari carski Beč.

Iako općinska zgarada nije bila sva iznutra učinjena, 1887. je osposobljeno prizemlje za redovito poslovanje. Nutarnji radovi su tekli svojim redovitim tijekom. 

Dobročinitelj fra Mijo Bronić, tadašnji prominjski župnik, poklonio je 10 fiorina da se uredi najveća prostorija, vijećnica. Na uspomenu njegove darežljivosti u vijećnici je visjela njegova fotografija sve dok zgrada nije izgorila (1944.).

Za čitavo vrijeme gradnje općinske zgrade istinsku brigu morao je voditi drugi načelnik Šime Ćorić. Velika zasluga razumljivo pripada i njemu i svim tadašnjim općinarima i svim ljudima Promine. 

Zagaziti u toliki posao i trošak, dovesti za-početo djelo do potpunog dovršenja, samo može narod svjestan, radišan i složan. 

Kad je zgrada bila gotova, u nju su preselili i oružnici. Kasnije se smjestila i škola, pošta, liječnik i učitelji. Bilo je mjesta za sve.

Za načelnikovanja Šime Ćorića otvorene su dvije osnovne škole: u Razvođu 1891. i u Lukaru 1905. (3)

Izvršeno je drugo miniranje 1895. sedrenih brana na Čavlinovu brzaku u Marasovinama i na Bilušića buku u Ljubotiću- Sličan pothvat izvršen je i 1834. godine. Ponovljen je na žalost 1953. i 1954. godine (4). 

Iako se htjelo time osloboditi plavljenje plodnih njiva (luka), učinjen je teški oštećaj specifičnih Krkinih vapnenastih naslaga, koje je čine svojevrsnom kraškom rijekom i svrstavaju u prirodne rijetkosti, ne samo kod nas već i u Europi.

Potkraj 19. st. počelo se pomišljati na iskorištavanje Krke u svrhu dobivanja električne energije. Oko je palo na gotovo najljepši njezin dio od Brljana do Miljacke, gdje su smještena 4 divna slapa na dužini od 4 km. Jedan od njih, Manojlovac smatra se najljepšim Krkinim slapom (5). I upravo tu je zapelo oko da se izgradi hidroelektrana. 

Prof. Josip Modrić počeo je još oko 1890. poticati jednog Belgijanca u ovom pravcu, pa se taj stranac prvi prihvatio studijskog izučavanja o korištenju slapa Manojlovac. 

Spomenuti Modrić uspio je prvi dobiti doz-volu da može koristiti Manojlovački slap, s ograničenjem 15 m3 u sekundi i na visini kvote od 62 m. On se dapače bio dogovorio i s jednim tršćanskim elektrokonzorcijem. Priredio je 24. rujna 1899. na Manojlovcu zapaženu svečanost (6).

Do ostvarenja hidroelektrane na Miljacki došlo je 1907. zaslugom tvornice Sufid u Šibeniku (Crnica), koja je producirala kalcij karbit (18 tisuća tona godišnje) i umjetno gnojivo - cianamid (7 tisuća tona godišnje). 

Elektrana se gradile nekoliko godina. Naši su stari često pričali kako su volonjska kola vukla dijelove turbina iz Drniša do Manojlovca. Na Brljanu je izgrađena brana da voda iz Široke može obilno teći ponajprije tunelom (840 m); zatim kanalom (870 m) (7). Elektrana je Sufidu donijela korist i isplatila uloge. 

Četiri Krkina slapa ostala su pretežni dio godine bez vode i ljepote. Općina je ubirala porez i kasnije posebni dodatak. Od tih prihoda počelo se nagrađivati i načelnika za rad. Tako je drugi prominjski načelnik Šime Ćorić potkraj svoje časne službe bio nagrađen redovitom plaćom koja sigurno nije bila visoka. 

Dovršio je načelničku službu zaslužnu i dično 1909., upravo u trenutku kad se u Dalmaciji završavao uspješno polustoljetni nesustali boj za hrvatski jezik na svim područjima javnog života (8).

Treći prominski načelnik bio je također Oklajac (od Kule), posjednik i trgovac ANTE ĆORIĆ KALABA.

Tako je načelništvo prešlo u drugi Ćorića ogranak, jednako radikalno hrvatski. 

Koliko je u tom pomicanju bilo odraza prodora pravaškog pravca u Promini preko prominjskog župnika i mještanina fra Luiđa Jurenovića (na službi u rodnoj župi od 1904. do 1914.).

Ante Kalaba je započeo načelništvo 1909. a završio svršetkom Prvoga svjetskog rata (1918.). Posljednji načelnik za Austro-Ugarske monarhije. Ispratio je drevnu carevinu, kojoj smo se davno predali, ali se u njoj nismo usrećili.

Godine prije Prvog svjetskog rata tekle su redovitim tijekom. Ratne godine bile su teške. Gotovo svi koji su mogli nositi pušku pošli su na ratište. Žene i djeca ostali su bespomoćno na ognjištu. Što se više duljio rat, to je veća bila glad. Stanje je bilo više negoli teško, toga su se svega sjećali još dugo naši stari. 

Iza gladi došlo je još veće zlo, takozvana „Španjolica“ (kužna bolest) harala je nemilo i odnosila živote.

U svim takvim neredovitim uvjetima načelniku nije bilo lako: mobilizacija, glad, pomor.

Kalaba je bio poznat kao miran i staložen čovjek, pa je sve to prebrodio bez težih oštećenja. On je i kasnije uživao ugled poštena trgovca, koji je u suživotu s prominjskim svijetom i davao i primao.

Tako je, eto završena prva stranica („austrijska“) prominjske općine (1883.-1918.).

Gledamo u općinsku konstituciju, u početku su bila glavna dva lica: načelnik i tajnik. Povećanjem poslova pridružen je i pisar. Bez redara nezamislivu je redovito općinsko osiguranje. On je u početku bio i poreznik.

Već smo rekli da načelnik dugo i dugo nije dobivao nagradu za svoj rad, sve do 1907. 

Ni tajnik u početku nije imao plaće. Narod ga je nagrađivao plodovima iz svog vrta, vinograda, oranice, šume. tora i podruma. Kad su se ukazale prve mogućnosti, počeo je primati zasluženu nagradu. Tako i redari. 

Kad je već pao govor o općinskom tajniku, onda bi bilo dostojno progovoriti o prvom tajniku općino Promine, glasovitom NIKI ČAVLINI (9).

On je nesumnjivo jedna svojevrsna osoba, posebna pojava u novijoj povijesti Promine.

Prema svjedočanstvu njegovih sinova, Niko je ostao rano bez oca. Upao je u oko tadašnjem župniku, koji je nagovorio njegovu majku udovicu da ga prepusti njemu kako bi ga školovao za svećenika - franjevca. 

Taj župnik mogao je biti jedino fra Ante Paić iz Ljubostinja, koji je u Promini vršio dušobrižničku službu od 1831. do 1843. (10), jer je Niko Čavilna rođen 13. listopada 1826. Iako je školovanje bilo besplatno, Nikina ja majka svake godine dogonila prominjskom fratru tovar žita da se bar nečim oduži.

Niko je osnovnu školu izučio u Šibeniku, a gimnaziju u Zadru. Franjevačka zajednica poslala ga je na studij teologije u Italiju, na glasovito sveučilište grada sv. Ante, u Padovu. 

Nakon stanovitog vremena, ono što se reče preko noći, napustio je franjevačku zajednicu. Povratio se kući. doživio neraspoloženje brata Andrije koji se nadao njegovu dijelu, prepustio mu sve za 10 talira.

Htio se pridružiti zajednici biskupijskih svećenika, ali nije uspio.

Abriktovan (uvojačen) u konjicu carske garde u Beču na 3 godine. Iza redovitog roka ostao je u gardi kao dobrovoljac. Nakon 10 godina vojne službe mogao je potpisati trajni ugovor, ali nije htio. Napušta Beč, plovi prema Promini. U Šibeniku dozna za majčinu smrt. Kamo sada? Uzmi što ti se pruža.

Postaje čoban, tjera bratove ovce na Risovac kod Bosanskog Grahova. Živi u samoći prirode desetak godina. U torbi mu je kruh, sir i Virgilova „Bucolica“ (pastirske pjesme, i vjerojatno druga raznolika klasična djela latinske, talijanske, njemačke, francuske i hrvatske književnosti). Silazi rijetko u Knin, dogoni blago bratu na prodaju, vraća se bez ručka i nastavlja dalje čobanluk.

U Kninu ga tako jednom zapazi neki sudac, vidi kako čita novine na stranom jeziku, obučen sasvim po čobansku, sav zadiše od gnoja i vune. Približi mu se, porazgovori i poče nagovarati da se vrati ljudskoj sredini, daruje znanje i umijeće svojoj zemlji i ljudima.

U sličnom pravcu tekla je i riječ njegove sinovke, kćeri brata Paškalja, koja ga nagovarala da se prihvati vodstva prodavaonice trgovca Miškovića u Drnišu. I Niko je to prihvatio. Dok ja živio u Drnišu, odvijali su se događaji oko ustanovljenja prominske općine. 

Kad je došao red na izbor općinskog tajnika, bila su samo dva čovjeka u vidu: kninski tajnik Alfredo Dundović i Niko Čavlina. Promina se časno odlučila za svoga sina.

Kad je stigao u Oklaj 1883. sklepao je nešto provizorne kućice kod Kule, pokrio je daskama i u njoj prezimio. Kasnije je na tom mjestu podigao lijep dom, koji i danas izvrsno služi svojoj namjeni. Oženio se u šezdesetoj godini s mladom djevojkom (22 g.) Marijom Svetina iz (gornjeg) Čitluka i imao 3 sina i 1 kćer.

Prvih 3-6 g. nije, kako smo rekli, imao plaće, ali mu je narod obilato uzvraćao u naravi za sav njegov mnogoliki rad.

On nije bio samo tajnik općine, već ujedno pučki liječnik, ljekarnik, voditelj pošte, javni bilježnik, veterinar, u jednu riječ sve! 

Kad je počeo dobivati nagradu u novcu, početna plaća bila mu je 30 kruna, a kasnije 30 fiorina. Bio je zadojen istinskim i zdravim rodoljubljem, što je provojevalo u narodnjaštvu i službi naroda. 

Bio je antiaustrijanac i antitalijanaš. Kršćanin od glave do pete. Iako ga je pratio žalac prema fratrima, što je ispoljavao uzrečicom: svemu su fratri krivi (a da nikad svojima nije htio odati o čemu se radi), nimalo se to nije odražavalo u njegovu životnom kršćanskom stavu. Misu je redovito otpjevao, u kući s obitelji svake subote i cijele korizme klečeći molio Gospin ružarij.

Niko Čavlina vršio je dužnost općinskog tajnika 26 godina, do 1909. I dalje je prisustvovao sjednicama, jer su općinari rado gledali starinu Niku u svojoj sredini. 

Umro je 20. 1. 1911. i pokopan u istočnom uglu groblja sv. Mihovil u Oklaju (Kuli).

O njemu je kao aktivnom tajniku sačuvan spomen u knjizi Josipa Modrića „La Dalmazia“ koja je objelodanjena u Rimu 1892., str. 428-429. 

Evo u prijevodu što je Modrić napisao:

- Prispio sam šetnjom u Oklaj, sjedište općine Promina, oružničke postaje i poštanskog ureda. Ovaj zadnji je povjeren općinskom tajniku Čavlini, čovjeku preko 60 godina čiji je život poput maštovitog romana. 

Općinska je zgrada nova građevina u klesanom kamenu, donekle previše elegantna za jednu gorsku općinu. Bio sam znatiželjan vidjeti tajnika, jer su mi o njemu pričali kao naobraženoj osobi, veoma ekscentričnoj. Bio je najprije fratar, potom vojnik garnizona u Beču, zatim čobanin-socijalist. 

Deset godina filozofski je pasao svoje stado koza, prezirući svijet i udobnosti društvenoga života, obučan kao seljak. Spavao je u spilji izložen svim udarcima ovakovog života. Ali u svojoj torbi, osim kruha, uvijek je nosio djela Virgila, koja je u originalu čitao za vrijeme dokolice. 

Jedan sudac hoće da ga otrgne od ovakovog života. I jedva mu je uspjelo nakon dugih nagovaranja. Ali čobanin-socijalist nije se izmijenio: i dan-dans on živi idiličnim seoskim životom.

Oženio je u šezdesetim godinama mladu seljanku, s kojom ima dvoje mile djece, koja su mu sva njegova sreća. Našao sam ga na odmoru, dremuckajući obučen, na krevetu. Supruga ga je probudila i primio me je vrlo susretljivo. Pitao sam ga za mnoge stvari. Odgovarao je spremno na moje upite. Primjetio sam, da osim materinskog jezika poznaje latinski, talijanski, njemački i pomalo francuski. (11)

Između dva svjetska rata prominska je općina, nakon talijanske okupacije, koja je trajala do potkraj 1920. (Rapallski ugovor 12. 9. 1920.: postaje u Oklaju i na Manojlovcu), imala dva načelnika s duljim vremenom upravljanja, a nekoliko s kraćim načelničkim stažom.

Svi su osim posljednjeg, iz već tri poznate prominske načelničke kuće.

Nakon početnog preboljenja ratnih nevolja stao je na čelo općine Promine prvi školovani načelnik, učitelj MARKO ŠKOVRLJ (12) potomak - iako ne izravni - prvog istoimenog načelnika, njegov sinovac iako uzrastao u narodnjaštvu, njega je ratna jugoslavenska misao o suživotu u zajednici naroda uvela u tokove novog opredjeljenja. 

Ponajprije komesar općine, a zatim načelnik, usprkos nadmoći Pučke stranke i HSS-a. Nije bilo lako uzeti kormilo općine iza ratne pustoši u političkim previranjima koja su dosegla vrhunac u šestojanuarskoj diktaturi (1929.).  Uza sve to Marko Škovrlj nastojao je postići što više. Bio je vrlo susretljiv, jednostavan, hladnokrvan i radišan. Kao mlad učitelj nadahnuo se zdravim rodoljubljem, izraženim u tokovima zdravog progresizma koji su u jedinstvu s narodnom strankom nosili teret borbe za učvršćenje našeg domovinskog juga u jedinstvenu cjelinu jednog narodnog bića. I ostali njegovi prominski vršnjaci intelektualci (uglavnom učitelji) bili su na istoj stazi: njegov brat Niko Škovrlj, prof. Ilija Dizdar Bilonjić (kojega je školovala općina), ing. Ilija Čavlina (sin tajnika Nike), agronom Ante Škovrlj, Mile-Đuro Ćorić, Ive Bilušić i dr. 

Oni su po Promini držali tečajeve opismenjivanja i prosvjećivanja.

Za načelništva Marka Škovrlja otvorena je osnovna škola u Puljanima 1927. godine, četvrta na području općine (13).

U isto vrijeme bližio se kraju Markov mandat, kao i politički suton u posljeratnom jugoslavenskom državnom uređenju.

Iza Marka Škovrlja (mlađeg) vodstvo općine prelazi ponovno u ruke Ćorića Kalabića, otprilike oko dvije godine.

Načelničku čast i teret nosio je poštenjačina IVICA ĆORIĆ (14), trgovac i posjednik. 

Poznata je i poslovična njegova ljubav prema svemu što je prominjsko.

U tim godinama bio je utjecajan upravo u načelničkim izmjenama tadašnji prominjski župnik (Kuljanin-Oklajac) fra Ivan Bronić (1926.-1929.). U to vrijeme (sve od svršetka rata) na političko pozornici općine Promine sve više dolaze do izražaja Pučka stranka i Hrvatska seljačka stranka, a ujedno bila je na forsiranom pomolu i službena stranačka politika nove države koja je bila u izravnom sukobu s prve dvije. Pogibija Stjepana Radića (1928.), uvođenje vojne diktature i u Promini je, kao i u cijeloj Hrvatskoj, označila novi politički smjer, koji će nakon atentata u Marseillesu (1934.) početi ulaziti u zalaz i završiti u Drugom svjetskom ratu.

U tom vrtlogu postaje načelnik KRSTE ĆORIĆ (15) sin drugog načelnika Šime i ostaje na tom položaju sve do 1938. Nije krio istinu da je pošao suprotnim političkim pravcem, negoli njehovi stričevići Kalabići, jer trećeg izbora nije bilo. U njegovo vrijeme počela je prisilno jačati i pucati službena jugoslavenska politika. HSS je sve više prodirao u šire narodne slojeve. I tako je pred vratima rata došlo do promjene u osobi prominjskoga načelnika.

Kraće vrijeme postaje načelnik NINE ĆORIĆ, a nakon njega preuzimlje KRSTE RADAS (16) (Vundić), seljak-posjednik iz Mratova, predvodnik HSS-a u Promini.

Drugi svjetski rat (6. 4. 1941.) bio je na pragu.

Iako nas od njega dijeli gotovo pola stoljeća, ipak su još dobro upamćene njegove strahote. Bio je teži i krvaviji od prvoga. Bratoubilački rat je najstrašniji. U zenitu rata planula je općinska zgrada (2. 8. 1944.).

Kuća Luke Škovrlja poslužila je do nove obnove za poratne općinske poslove.

Godine 1946. općinska je zgrada temeljito obnovljena, i to u svem svome izgledu, osim općinskog grba i tornja na vrhu za sat, koji je davao poseban izgled. 

Obnovitelj-izvršitelj radova potpunu ga je izbrisao, jer da taj tornjić podsjeća na crkvene zvonike. Izgled-oblik upravo nije bio takav. 

Pripomoć za obnovu od 6000 američkih dolara prikupio je Oklajac Ivan Bronić (rečeni Rade, tajnik ogranka Hrvatske bratske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama).

Općina je nakon Drugog svjetskog rata samo nekoliko godina radila u obnovljenoj zgradi. Nova administrativna podjela 1963. pridružila je Prominu Drnišu.

Otada više nije samostalna općina.

Prominjska je općina živjela 80 godina. Još na to podsjeća veličanstvena kamena zgrada, koja 1987. navršava ravnih 100 godina!

Iako gotovo prazna, svakom Prominjcu mnogo govori. I više bi govorila, kad bi svoje prazne sobe ispunila još ponešto sačuvanim narodnim nošnjama, raznim oruđima, kućnim potrepštinama, poljodjelskim i vinogradarskim spravama, konjskom ormom, raznolikim kolima i rijetkim spomenicima! 

Bože, daj da se to i to skorije ostvari.

Naš letimčni prikaz života i rada općine Promine potrebno je upotpuniti još nekim povijesnim datostima. 

Nisu samo načelnici, koje smo nabrojili, jedini nosioci općinske uprave. Uz njih opširnije smo se zaustavili uz prvog tajnika. Njega je naslijedio ANTE IKICA (17) (rečeni Iskrica) 1909. i ostao na toj dužnosti do svršetka Prvog svjetskog rata (1918.). Bio je tipični ozbiljni općinski tajnik. 

Za njim je tajništvo preuzeo PETAR KABIĆ (18) (iz Razvođa), koji je na toj dužnosti ostao čitavo vrijeme između dva rata. Okretno i uspješno vršio je povjerenu službu, uslužan Prominjcima.

Od drugih funkcionera općine treba spomenuti sina prvog tajnika JAKOVA ČAVLINU (19), koji je bio primljen u općinsku službu još za očeva života. Vršio je resor najprije pisara, zatim blagajnika, upravitelja prihoda i vojnog referenta. Ostao je u općinskoj službi gotovo tridesetak godina (1911.-1939.). 

Od općinskih redara ne smiju se zaboraviti: prvi od osnutka općine (alt kratko vrijeme) MILE BRONIĆ, kasnije ŠIMIĆ BRONIĆ, pa MATE DŽAPO (Maćurlija. koji je iza redarske službe bio nadcestar u Promini) i sve do rata ŠPIRO BRONlĆ (Zagarusić). 

Bez nasilja i uredno izvršavali su svoju redarstvenu službu na korist cjele općine.

Kad sve nabrajamo, ne zaboravimo ni dva općinska pisara između dva rata MIĆANA BILANDŽIJU i ŠIMCA IKICU.

I na kraju da spomenemo dva općinska pečata. Prvi od osnutka pa do pada Austrije bio je likovno ukrašen mladom Prominjkom s križem u ruci, a iza nje planina Promina. Naslov je glasio: Obćtna Promina. Između dva rata bio je većeg formata, taikođer s križem (dosta velikim i na sva tri gornja kraka urezan po mali križić) koji drži punašan lik u dugoj haljini. Dvopismeni natpis: Općina Promina (Oklaj).

Nema sumnje da bismo bili još zadovoljniji kad bismo mogli navesti još više činjenica o općini Promini, a o iznesenima da smo uspjeli ponekad i što određenije progovoriti.

Nadamo se da će i ovo zadovoljiti naše početne želje. Bude li nastojanja u budućnosti, sigurno je da će se štošta popuniti i bolje osvijetliti.

A do tada strpljivo istraživanje da povijesno lice Promine zasja u svem sjaju!

 

1. Marko Škovrlj, posjednik iz Razvođa, sin Ante i Ivanice Džepine, rodio se 11. rujna 1811. a umro 21 listopada i 1886., treće godine nakon odreke na načelništvu. Ožnio se vrlo kasno u 70 g. života s Jelom Stanić, nije imao potomaka. Pokopan je u groblju Gospe Čatrnjske, a njegov mu je sinovac podigao grobnu kapelu (odmah desno od sakristije) s natpisom: „NA USPOMENU MARKU ŠKOVRLJU PRVOM NAČELNIKU OPĆlNE PROMINSKE KOJI PREMINU G. 1886. PODIŽE HARNI SINOVAC LUKA“. Osnovne podatke o njemu i drugim načelnicima i djelatnicima općine Promine crpimo iz starih anagrafa (popis obitelji) župe Promine.
2. Šime Ćorić je sin Josipa i Anice Sarić, rođen je 2. veljače 1856., a umro je 2. 12. 1918. u 63. g. života, točno na svršetku Prvog svjetskog rata. Oženio je lku Dizdar. Naslijedili su ga 3 sina i 6 kćeri. Njegov sin Šime bio je solunski dobrovoljac, pa je za nagradu nakon rata dobio 3 jutra zemije u Slavoniji i spomen-sat. Po struci bio je ekonomist. Uz njega su iz Promine još bili solunski dobrovoljci: kasniji redar Maćurlija Džapo, lugar Mile Mlinar i Mile Zelić. Šimin sin Krste postat će načelnik u novoj državi.
3. Odgoj i osnovno obrazovanje u Dalmaciji, Split 1975., d. II, str. 103 (izd. Školskog vjesnika). Osim ovog podatka navedeni su podaci za još neke škole u Promini. Tako tu čitamo da je osnovna škola u Oklaju (kod Kule u Varatovim kućama) otvorena 1868. Međutim, prema NL od 11. 07. 1888. (br. 54, str. 3), škola radi od 1864.  Navodi se na istom mjestu također netočan podatak o početku osnovne škole u Mratovu 1868. Svatko u Mratovu i u Promini zna da je ta škola otvorena neposredno pred Drugi svjetski rat. Potvrdu da u Mratovu nije prije bilo škole daju podaci iz šematizma franjevačke provincije (kojoj pripadaju prominjski fratri) i šibenske biskupije, koji navode prominjska sela sa školom i koliko ima razreda, ali uz Mratovo nigdje nema toga podatka do 1940. Jedna velika netočnost koja može u krivom pravcu odvesti izučavatelje školstva u Promini! Taj promašaj nas stavlja u opreznost i za druge podatke, jer se ne navode izvori.
4. Mladen Friganović: Krka. Od antičkog Titiusa do Nacionalnog parka. Zagreb 1984. str. 51.
5. Friganović, nav. dj. str. 59.
6. Don Krsto Stošić: Rijeka Krka. Šibenik 1927., str. 21-22.
7. Stošić, nav. dj., str. 25-26.
8. Rudolf Horvat: Hrvatski preporod u Dalmaciji. Zagreb 1935., str. 103.
9. Niko (Nikola) Čavlina, sin je Mate i Jele Gojčete, rođen je u Marasovinama. Ostao je nerazriješen tijek njegova školovanja i pripadništva franjevačkom redu, jer ga nema u redovitom popisu članova Provincije presvetog otkupitelja.
10. Fra Petar Bačić: Župe i župnici Franovačke provincije presvetog Odkupitelja u Dalmaciji, od davnine do god 1926., rukopis, župa Promina. str. 88., arhiv samostana Visovac.
11. Niko Čavlina je bio klerik i redovnik, pripravnik za svećenički stalež. O njemu bi se mogao napisati zanimljiv roman.
12. Marko Škovrlj (mlađi, učitelj) sin je Petra i Pere Tomić, rođen u u Razvođu 08. 07. 1882., iste godine kad je potpisan zakon o uspustavi prominjske općine; bio je vrstan učitelj i marljiv posjednik (vinogradar); umro je u Razvođu 22. 02. 1968. Pokopan je u grobnicu svoga strica, prvog načelnika, u groblju u Lukaru.
13. Odgoj i osnovno obrazovanje u Dalmaciji, Split 1975., str. 103.
14. Ivica Ćorić (na krštenju Stipan) Antin i Kate Barišić Migalo, rođen je 25. 01. 1896, umro je 21. 06. 1978. (uslijed požara za vrijeme spavanja). Njegov brat Nine rođen je 04. 02. 1900., umro je u Zagrebu 20. 04. 1977.
15. Krste Ćorić Šimin i Ike Dizdar, rođen je 08. 02. 1896, umro je u Oklaju 22. 02. 1979.
16. Krste Radas (Vundić) Milin i Mande Mudrinić, rođen je 29. 03. 1894., poginuo je kao pripadnik NOV-e oko Muća u kolovozu 1943.
17. Ante Ikica Ivanov i Kate Bilandžije, rođen 17. 11. 1877. umro 11. 12. 1941.
18. Petar Kabić (na krštenju Ante Petar) Antin i Kate Škovrlj, rođen je 10. 11. 1889., umro u Oklaju 08. 09. 1971.
19. Jakov Čavlina, sin prvog tajnika općine Promina Nike i Marije Svetine, rođen je u Oklaju 22. 10. 1892., gotovo tridesetogodišnji općinski funkcioner, najstariji i neposredni izvor informacija o životu općine i zbivanjima u Promini, zaslužan za upotpunjenje i osnaženje ovog prikaza (prvi razgovori vođeni su u Oklaju u rujnu 1958., a posljednjl u siječnju 1985. u Zagrebu, u njegovoj 93. g. života; sa strane pisca ovih redaka velika mu zahvalnost).

 

Mirko Validžić - Ćelkanović