IN MEMORIAM IVE BILUŠIĆA (03.03.1987. – 03.03.2017.)
Na dan 30-godišnjice smrti Ive Bilušića, jednog od osnivača i prvog direktora tvornice „Sintal“ u Oklaju, 03. ožujka 2017. god., predstavnici trgovačkog društva METAL-SINT OKLAJ koje je proizišlo iz tadašnje tvornice i predstavnici Općine Promina, uz nazočnost brojnih zaposlenika tvornice i mještana, položili su vijence i zapalili svijeće na njegovom grobu kod crkve Gospe Čatrnjske u Lukaru, uz molitvu župnika, fra Petra Pletikose.
Nakon toga, u 9,30 sati, u prostorijama društva održana je komemoracija, kojom prigodom su predsjednik Nadzornog odbora, Krste Radas i direktor društva, Stipe Knežević, održali kratki govor.
Krste Radas naveo je kronologiju izgradnje tvornice otvorene 1986. god. kao pogon OOUR-a TAL u sklopu RO SINTAL Zagreb, u kojoj je prije rata bilo 115 zaposlenih radnika, njen opstanak nakon stečaja matične kuće, poratni povratak u devastiranu tvornicu, ponovno opremanje i današnje funkcioniranje s pedesetak zaposlenih. Pri tom je posebno naglasio posebnu i presudnu ulogu koju je u pokretanju proizvodnje u Oklaju 1985. god. imao Ive Bilušić time što je u dislociranom pogonu pokrenuo tržišno vrednovanu proizvodnju znatno šireg spektra proizvoda od matične tvrtke (sinter proizvodi i kompozitni materijali), za takvu, tehnološki zahtjevnu proizvodnju animirao i okupio visokoobrazovane i ostale stručne kadrove, što je omogućilo da se takvim posebnim proizvodima osvoji tržište čitave bivše države, a u Hrvatskoj opstane sve do danas. Zaključio je da je pok. Ive, kojeg je smrt zatekla u 54.-oj godini života, otišao u miru čovjeka koji je živio za druge, te da se iz njegovog primjera može izvući pouka i poruka da svi koji su danas ovdje, posebice radnici tvornice, trebaju dati sve od sebe da ona preživi kako bi doživjeli bolja vremena u Promini jer “Tamo gdje postojimo mi i naše, postojim ja i moje“, zaključio je gosp. Radas.
Direktor, Stipe Knežević, istakao je da je u proteklih 30 godina rada otkako je tvornica otvorena u njenom poslovanju bilo i uspona i padova, ali da je najplodnije razdoblje bilo do 1990. godine kad je, u svega četiri-pet godina od osnutka, u potpunosti povratila kredite kojima je sagrađena, a koje su sačinavali dijelom komercijalni krediti poslovnih banaka, a djelom sredstva Fonda za nerazvijene.
Osvrnuo se na ratno doba kao na najteže razdoblje kroz koje je prošla tvornica i njeni zaposlenici, te na konac 1991. god., kad je nakon okupacije Oklaja, a u dogovoru s najvećim kupcima, tridesetak radnika otišlo u Zagreb s ciljem da uspostavi proizvodnju, kako ne bi došlo do njenog potpunog gašenja, barem i u tuđim prostorima i na tuđoj opremi. U tome su uspjeli te je tijekom Domovinskog rata društvo, radeći u Zagrebu, opstalo na tržištu boreći se da što spremnije dočeka povratak.
Nažalost, po oslobođenju su u Oklaju zatekli u građevinskom smislu totalno devastiranu tvornicu s otuđenim i uništenim strojnim parkom, pa se rad 1996. god. zasnivao na strojevima nabavljenim za vrijeme rada u Zagrebu. Naglasio je koliko je novi početak bio težak i mukotrpan, ali i odlučnost svih da ne posustanu, zbog čega su se ustrajno borili za opstanak, iz godine u godinu. Zaključio je da možda tek ove, 2017. god., može reći da postoje vrlo realne šanse da društvo konačno stane na čvrste noge i da vjeruje da će se u godinama koje slijede proizvodni procesi u tvornici unaprijediti modernijom i učinkovitijom opremom, kako bi društvo svoje proizvode i usluge učinilo što konkurentnijima na tržištu.